Osvrt Bože Potočnika na Šokačku Rapsodiju 2007

Nije dakle slučajno bilo ni ono lani kada se u "Lisinskom" skupila armija tamburaša i pjevača. Ovog puta nije bilo posebnih iznenađenja. Tek nešto manje svirača nego lani došlo je pripremljeno na dugotrajne probe. U vrlo kompliciranoj organizaciji, "Šokadija" je preuzela ljude - hrana, smještaj, prevoženja, parkiranje automobila, obavijesti na vratima o svakom detalju, sokovi za osvježenje, majice... čuda božja od briga i brižljivosti! (Martin, naravno, ali i drugi iz "Šokadije") A sve to za dobro raspoloženje svih sudionika u novoj svečanosti šokačke - uglavnom tamburaške glazbe. Kažem "uglavnom", jer je ove godine, uz tamburaše, uključena i skupina gajdaša, njih deset, koja nas je podsjetila na same korijene folklorne svirke ali i pjevanja na širokom prostoru Panonske ravnice.

To prastaro glazbalo, načinjeno od ovčje kože i prebiraljke, lagano se vraća u život s temperiranim tonskim intervalima što mu omogućava i zajedničko muziciranje s drugim, puno mlađim i razvijenijim tamburama (nezaobilazni Štef Večković). Novost je bila i pojava skupine samičara. Ni "samica" nije više kao nekad što je bila - sama. Eto je u novim uvjetima života, u ovoj zreloj programskoj koncepciji Siniše Leopolda kao skupnog glazbala. Svojevrsnu avangardnost cijele "rapsodije" jače je naglasila i Boogie & rock točka u kojoj je naš Tuca imao prste a mlađahni Matija Fortuna se razmahao na veliku radost publike.

Od samog početka, od kultne pjesme Branka Mihaljevića "Pjevat će Slavonija" pa do "Bećaraca" na kraju, nizali su se pjevači - tamburaši, solisti na tamburama, domaći i gosti. Od koncertne skladbe do pučke popularne popijevke, od Biseta do Kalogjere, od Bacha do Tomice Uhlika, od opere do gajdi, od Darka Ergotića do Ivanke Boljkovac, od amatera do HRT-ovih i Ladovih svirača, od ministara u gledalištu do vozača autobusa - tambure su zvonile ispunjavajući svaki kutak palače glazbe "V.Lisinskog". Stilski i sadržajno raznoliki program trajao je sat i pol (čiste glazbe) a ovacijama nije bilo kraja.

Orkestar je funkcionirao besprijekorno ispunjavajući sve glazbene zahtjeve svojih dirigenata, njih devet na broju, gajdaši su bili sjajni, samičari zanimljivi.
Mješoviti pjevački zbor INE kojeg vodi Bojan Pogrmilović, silno je pojačao dimenziju zvukovne veličajnosti i inače velikog zvuka a pjevačka skupina "Vranovci-Bukovlje" donijela je nepatvorenu stilsku jasnoću ženskog pjevanja u Slavoniji i neponovljivu izvornost u boji vokala, u snazi i toplini emocija. Marica, Dragica, Slavica, Ružica, Mihaela, Marija, Ivanka, Ana Terezija, Janja, Marija i Elizabeta (Bože, ne znam im ni prezimena, no zar je to važno kod pravih umjetnika!) blistale su kraj Ivanke Boljkovac i Đanija Stipaničeva koje svi dobro znamo i volimo.

Svi su izvođači bili puni samopouzdanja, nasmiješeni i sigurni u sebe jer je iza njih bila - hrvatska pučka glazbena tradicija.
Mnogi su među njima profesionalci i djelomično ili potpuno žive od glazbe. I zato se pitamo: nije li upravo na djelu pomirenje tamburo-komercijalizma s pravim vrijednostima pučke glazbe i tradicije. Možemo li se dakle nadati, da ćemo i na razinama komercijalne glazbe kao obični konzumenti (koji put i uz čašicu), moći uživati u lijepim i raznolikim melodijama i umjetnički vrijednim tekstovima.
Bio je to lijep doživljaj glazbe za suvremeni ali profinjeni krvotok pučke glazbene kulture. Doživljaj za današnju i buduću Hrvatsku.

I još nešto - sasvim osobno: Mija i Marko, moji su dugogodišnji prijatelji. Ne samo oni ali su mi njih dvojica posebni. Vjerujte, dragi su ljudi, ljudski stameni, muzički pouzdani, veliki su zanesenjaci ali skromni i samozatajni. Gledao sam njihove face kada se koncert zahuktao. Treperili su i duboko disali. To je disala šokačka duša u velikom uzbuđenju. Dublje nego inače disali smo i mi drugi koji nismo Šokci nego "obični" tamburaši i ljubitelji tambure iz Otočca, Zagreba, Križevaca, Splita, Vrbovca, Garešnice, Siska, Sesvetskih Sela, Ogulina, Pittsburgha.....
Amateri, poluprofesionalci i pravi profesionalci bili su opet zajedno - prstima i vještinom profića a srcem amatera.

Nema više natrag! Čekamo novu "rapsodiju". Nove darove hrvatskoj kulturi.

A mladim sviračima:

Pred vama je tambura, pred vama su note - a iza vas - stoljeća tamburanja davnih svirača. Možete li zamisliti nježne tonove tambure kako su odzvanjali u srcima naših predaka? Nije bilo buke strojeva i vozila, nije treštalo iz zvučnika na sve strane. Čuo se pjev ptica i cvrčaka, njihanje lišća na povjetarcu, ljudi su razgovarali tiše i prisnije. Zvuk se tambure čuo izdaleka. I tako je bilo stoljećima.

Prije 160 godina jedan se tamburaš u Osijeku odvažio okupiti više svirača u sastav. Bio je to znameniti Pajo Kolarić. Skupila se tamburaška porodica koja se od tog vremena neprekidno i dalje širi. Razvili su se sustavi ugađanja koji prate sve veće i raznovrsnije potrebe suvremenog društva.
Tambura se danas uči u hrvatskim školama i svira u profesionalnim ansamblima, svakog dana nastaju nove skladbe i obradbe, obogaćuje se repertoar. Smotre su i festivali posvuda. Svira se sve glasnije i sve brže jer se i živi dinamičnije. I neka je tako - kad već tako mora biti. Budućnost je naša u božjim rukama no, bila kakva bila, ljepša će biti s tamburom i pjesmom u srcu.

Vi, koji želite pripadati toj velikoj porodici tamburaša ili joj već pripadate, ne zaboravite brojne svoje znane i neznane prethodnike bez kojih ne bismo danas imali tako bogatu hrvatsku narodnu glazbu. Svirajte - i za njih.
Učite da biste znali, vježbajte da biste bili majstori tambure. Ne dopustite da lijepe stvari prođu mimo vas.
Svirajte i radujte se životu.

Vaš

Božo Potočnik